Zapis o predsjedniku Tuđmanu

Prije skoro pol stoljeća, u ozračju ondašnjih državnih, društvenih i političkih konstelacija, Matica hrvatska spadala je u rijetke donekle  demokratske pučke ustanove koje su znale osluhnuti koliko bilo obespravljenog naroda toliko i, povijesno gledano, prve znakove slabljenja komunističkog i jugoslavenskog mastodonta. Toj Matici hrvatskoj svoje su duševne snage i moći stavili na raspolaganje brojni intelektualci duhovnopovijesnog smjera, među njima i uvaženi povjesničar tada netom prohujalih ratnih i poratnih razdoblja, dr. Franjo Tuđman. Matica je šezdesetih godina, sve do za nju sudbonosne i po opstanak kobne 1971. godine, bila okupljalištem ponajboljih stvaralačkih snaga, pa se, posebice iz današnje perspektive, jasno vidi kako je u crnom povijesnom mraku, u smrtonosnoj pošasti komunizma nijetila budućnosne klice. Uostalom, Matica je hrvatska tijekom svih svojih 170 godina postojanja uvijek bila okrenuta budućnosti. Tko zna čitati znakove vremena, znat će ih, takve, jamačno odčitati i danas.  

Franjo Tuđman viševrsnom je svojom zauzetošću bitno pridonio toj i takvoj tadanjoj, a i današnjoj, Matičinoj budućnosnoj usmjerenosti. I to na više načina. Nevolje i patnje koje je zbog toga doživio poznate su. No poznata su i kasnija posljedična zbivanja. Naime iz pepela truleži i patnje, iz nesebičnih žrtava hrvatskih intelektualaca, među kojima Franji Tuđmanu pripada posebno mjesto, izvila se ptica Feniks koja je potom dobila ime nove europske države, Republike Hrvatske. Punih je devet stoljeća trebalo proteći da znamenita mitska ptica nad našim njivama, i nad našim morem, postane dostojna svog mjesta pod Suncem. Pa premda danas rijetkim olinjalim starovjercima upravo od tog svjetla pada mrak na oči, ono je naša povijesna zbilja.

Čovjek knjige

Danas se nastanak hrvatske države i njezin dramatičan opstanak s punim pravom vezuje uz ime Franje Tuđmana. I obratno, ime Franje Tuđmana vezuje se uz ime i opstojnost Republike Hrvatske. Takve su identifikacije u povijesti vrlo rijetke. Teoretici identiteta lako će u ovako naprečac izgovorenoj istini prepoznati istobitnost, a budući povjesnici toj će istobitnosti znati dodijeliti dolično mjesto.

No da bi se takva identifikacija zbila –  a posebnom se zornošću zbila u logici nevičnim glavama onih koji bi rado „de-tuđmanizirali“ Hrvatsku – trebao se u hrvatskom pučanstvu roditi fenotip pravična čovjeka, temeljito obrazovana intelektualca, proživljenika osobnih dramatično-povijesnih iskustava, društveno osjetljiva filantropa, umna domoljuba tipa jednog Antuna Mihanovića i njegove Horvatske domovine iz davnih dana.

Prije no što se dao na stvarno ozbiljenje države, dakle prije no što se posve odao politici, dr. Franjo Tuđman bio je čovjek knjige. U posprdnoj terminologiji revolucionarnih primitivaca, i onda i danas, bio je „intelektualac“. Pripadao je toj, neukim ljevoidima najomraženijoj skupini ljudi.   

A knjige su mu izlazile redom koji je pokazivao kritičku misao prema zbilji u koju je, kao u tužno ostvarenje mladenačkih svojih dana, naivno vjerovao, da bi, što dalje to snažnije, u takvim uvjetima uviđao nemogućnost uspostave života dostojna čovjeka bilo na osobnoj, bilo na nacionalnoj, bilo na metafizičkoj razini.

Prve knjige, Rat protiv rata (1957, 1970) i Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. (disertacija, 1966), tematski su bile okrenute tumačenju tadanjih ratnih i mirnodobskih odnosa, ali su dosljednom znanstvenom analitikom i kritičnošću stale remetiti ustajale propagandističke vode tadanje službene partijske historije i historiografije.

Monistički panlogizam u staljinskoj i primitivnoj titoističkoj interpretaciji nije trpio antiteza. A kad su zbiljske hrvatske antiteze drugih i drugačijih mišljenja bile pobijene, pozatvarane i ušutkane, na red su došle i antiteze iz vlastita vrhunskog pojma: na red su došli i kritički intelektualci jugo-komunističkog sustava, plativši, kako tko, ne malu cijenu. A ponetko je pak platio glavom i smrću. Rečene su Tuđmanove knjige bile uzornom demonstracijom netom spomenutog procesa; kao istinoljubiv kritički um, a tzv. lijeve orijentacije, morao je napustiti sumanuti pijani brod koji se izvana dičio živopisnim šljokicama a iznutra, na svom dnu, bio sve više prošaran zlogukim otvorenim bušotinama.

Takav brod koji tone a vođen suludim idejama Tuđman je napustio, i stao pozorno motriti na društvenu zbilju u okviru koje se tih godina – a one koincidiraju s jačanjem dotad zapretanih duševnih snaga naroda – odvijao javni život. Plod  te njegove faze klasične su knjige Velike ideje i mali narodi (1969, 1970), te najznamenitija od svih, četverodijelna Bespuća povijesne zbiljnosti (1990). Te su dvije knjige nastajale prigodice, kao niz zauzetih intervencija u intelektualne prijepore toga doba. Tematski im je raspon od klasične novije historiografije, preko vodećih filozofskih, jezikoslovnih, književnoznanstvenih, političkih i svakodnevnohumanističkih teorija, do lucidno razrađenih misli o novonadošlim prilikama, kojima će se naglo razviti i širom razmahati zapretane nacionalne i demokratske sile u svekolikoj Europi. Što se i dogodilo. Bio je Tuđman analitik i djelatnik riječju i djelom; iliti zborom i tvorom, rečeno starim Matičinim frazemom.

Tuđmanov purizam

Kad je Franjo Tuđman – spretno amalgamiravši tri dobro usklađene živodajne i životvorne sile pokretnice tradicionalne hrvatske politike, znamenite tri podloge osnutku Hrvatske demokratske zajednice, pridruživši im, uz Starčevićevo i Radićevo ime, i potporu kršćanskog humanizma – bio je načistu da s kritičke riječi valja prijeći na odvažna djela: spremno je ponio križ novoutemeljene hrvatske države, noseći ga do kraja svoga plodnog života. Knjige koje je tada objavljivao kao predsjednik Republike Hrvatske bile su namijenjene prvenstveno obrani hrvatske državne politike i njezinih praktičnih čina. U ovom vrlo kratkom pregledu uputiti nam je prvenstveno na Usudbene povjesnice (1995) i na knjigu Hrvatska riječ svijetu. Razgovori sa stranim predstavnicima (1999). 

Rečeno holističkom prosudbom, djela pokojnog akademika Tuđmana odlikuju se otkrivanjem grubih ideoloških krivotvorina, ispravljanjem povijesnih zabluda, analitičkim komentarima duhovnopovijesnih procesa njegova doba –  dakako, to je još uvijek i naše doba! – kulturom dijaloga i, nipošto na kraju, jer mora biti na početku, misaonim potvrđivanjem hrvatskoga jezika.

Svaki će čitatelj Tuđmanovih knjiga kao jednu od prvih kakvoća zamijetiti njegovu brigu za čist hrvatski leksik. Posjedujući kvalitete morfonološkog i rekcijskog suglasja; služeći se znalački mnoštvom navoda iz filozofije, književnosti, povijesti i klasične starine, nerijetko na izvornom latinskom, njemačkom ili engleskom; njegujući složene sintaktičke cjeline i nadrečenično jedinstvo, jezik i stil kojim su pisana djela Franje Tuđmana pripomogla su, u skladu s nastojanjima hrvatskih jezikoslovaca i književnika, održanju hrvatskoga jezika. Bilo je to u razdoblju u kojemu je valjalo očuvati njegovu leksičku predaju, obraniti ga od širenja neciviliziranih bliskih adstrata i udaljenih globaliziranih superstrata, te bogatiti plodnim korištenjem morfonoloških signala tradicionalnih gramatičkih oblika. Sve to prepoznajemo u jeziku Franje Tuđmana, u njegovim uzgrednicima, u njegovim zbiljnostima, protimbama, čimbenicima, usudbenim povjesnicama i sličnim hrvatskim purizmima, koji su, ne samo oni, u mnogih tadašnjih ljudi pripomogli buditi osjećaj za jezičnu ispravnost i čistoću.

Franjo Tuđman poštivao je hrvatske pisce i humanističke znanstvenike. I sam znanstvenik, dobro je znao da njihova pisana djela, jedino ona, opstajući pored žive videokracije i novog usmenorazgovornog prostaštva, jedina mogu očuvati hrvatsku kulturu od propadanja. A kao dubokoumnu povjesničaru i kulturologu bila mu je inherentna misao, da je kultura zemlje i naroda odnjegovala tijekom pustih stoljeća svoje najodličnije duhove, pa upravo ti duhovi, mnogi današnji hrvatski intelektualci, imaju jeziku, zemlji i njezinoj kulturi vratiti što joj pripada.